Volim te,
govorim to jasno.
Brišem suze
u odlasku, jecajući glasno.
Volim te,
a kako i ne bi
kada si i
ovo ljeto, posvetio meni,
pružio si
zagrljaj usamljenoj ženi.
Dočekao
me mirno, izljubio i osvježio.
Susret sa
tobom u veselu me vraća mladost,
zaboravljam
na godine, probleme, bolest,
osjećam
jedino sreću i radost.
Volim te
dok miluješ me nježno, cijelu,
eliksirom
snage, hraniš po umu i tijelu.
U tvom
zagrljaju osjećam mirnoću,
djetinju
razigranost, neopisivu lakoću.
Kada sam
s tobom, ili pokraj tebe
ne skidam
osmjeh sa lica,
slobodna
sam kao riba ili ptica.
Ponekad
se i ti šališ samnom, bacaš me,
a zatim loviš, kao da sam perce lako.
a zatim loviš, kao da sam perce lako.
Grohotom
se smijem, jer to nije tako.
Ne želim otići
iz tvog zagrljaja.
Najradije
bih zauvijek ostala,
u tvojim skutima,
bojama, dubinama,
uživajući do samoga kraja.
Daješ mi
snagu i moč kretanja,
pa zavidim
ribama i školjkama
koje
imaju sreću, a možda i ne znaju,
da žive
u ovozemaljskom raju.
Obećati
ne mogu da ću se vratiti,
samo znam, uvijek ću te voljeti,
čeznuti, i svega lijepog se sjećati
MORE
drago, MORE moja ljubavi.
©Ivanka Mijić
