19. studenog 1966. godine bila je subota i moj pokojni suprug i ja sklopili smo brak kod matičara. Pristuni su bili samo naša dva svjedoka i jedan prijatelj koji je jedini u ono vrijeme imao auto. Svadba je bila skromna većera u stanu moje mame (gdje smo živjeli) za dvadesetak osoba. Cijeli život smo bili skromni. Najveće nedaće u našem zajedničkom životu bile su boleštine, s kojima smo se žestoko borili. Ja se borim i dalje, a suprug je izgubio bitku u proljeće 2007. Naše dvije kćeri su naše najveće blago stečeno u braku. Učinili smo sve da budu ono što danas jesu: uspješne u poslu, dobre supruge i majke. Ponosim se njima.
Ne radi mi skener, pa sam nekako uslikala vjenačanu fotografiju iz albuma...
Osjećajte se pozdravljeni!